Ahmet Ibukic - Osvrt Ale Poljarevic

home - ulazna

BIOGRAFIJA

IZLOZBE

LIKOVNE KRITIKE

IZ STAMPE

KATALOG SLIKA

Foto-uspomene

Grad Antalya

KONTAKTI

Osvrti - likovne kritike (2)

ANTALYA - ANKARA - WIEN - AMSTERDAM - Bugojno/Ajvatovica - RIJEKA - BIHAC -

Osvrt: doc.dr.Ale M.Poljarević
Unski psihogrami

" Velika umjetnost - što li je ako ne preobražavanje svakodnevnih osjećaja i predmeta prirode posvećene, hijeratske, značajne ikone, i sve veći trijumf imaginacije nad naporima besmislene imitacije, osjećaja ljepote nad naturalističkom laži "
(Maurice Denis)

Svojevremeno je Martin Heidegger zabilježio da je bezavičajnost sudbina modernog svijeta. Bezavičajnost je jedan od dva temeljna izbora svakog čovjeka. Drugi izbor je zavičajnost ili vjerodostojnije izraženo, domoljublje. Ibukić je ne razmišljajući napravio izbor. Odlučio se za zavičajnost i taj njegov zavičaj je umišljaj o svekolikoj predodređenosti svijeta za osmišljavanjem čovjekovog prisustva u njemu, pokušaj uspostavljanja koordinatnog sistema života i proizvod njegove neutažive potrebe za oponašanjem svojih prauzora. Ostavši vjeran zavičaju, izabrao je JEDINU za prvu, najvjerniju i najpostojaniju komšinicu, družicu, sugovornicu i tješiteljicu.

Ibukic u društvu sa pokojnim dr. Poljarevićem i njegovom suprugom

U svekolikoj poplavi neoenformela, neo geoa, ornamentalne dekorativnosti, arabeske, kaligrafije, kolorističkog hedonizma, dvoslojnog i troslojnog čitanja, Ibukićevo djelo nema provokativnosti postavangardnog istraživanja, nije anarhično, nije naelektrizirano ideološkim ili političkim porukama, on nije toliko hrabar da se obruši na povijest i da ponudi svoju viziju budućnosti, ne želi se igrati Prometeja, ali niti arhivskog radnika, nije hazarder, ne nudi sagorjevanje na plamenu neuhvatljivih istina, obožava Jednu Jedinu, oduševljava se fenomenom njenih kolorističkih isvjetljavanja što je znak težnje prema transcendentalnom, raspet je onim što su filozofi materijalizma nazivali natura naturans i natura naturata, što znači da se nalazi u razdoblju istraživanja i samoprepoznavanja. Budući da je Ibukić (pre)duboko ukorjenjen u zavičajni pejzaž, on ga ne napušta. Odlučivši se biti slikarem odmah je odbio vjerno prenošenje lica, brežuljaka, rijeka, šuma, gradova...Slikar se nije želio baviti ni prijepisom snova u kojima se u različitom redu javljaju isti elementi, preuređivani do vrhunca. Umjetnik želi, prije svega, stvoriti predmet ljepote, a ne sliku realnosti ili dokumenat gotovo znanstvene analize svijeta. Ibukić je otkrio da priroda njegovog umjetničkog poziva traži posebnu vrstu ljepote: ljepotu koja se nalazi u potpunom skladu izraza i mašte i u dekorativnosti koja nadopunjuje izraz. Naime u potrazi za subjektivnim izrazom otvara vrata nefigurativnoj umjetnosti, ekspresionizmu i apstrakciji. Iako se protivi naturalizmu, Ibukić se ne protivi prikazivanju prirode. I to kakve prirode! Ibukića vodi misao da pejzažno slikarstvo izražava "krajnju svijest" modernog čovjeka, kao subjekta estetskog pogleda na pejsaž. Individualni pogled je postao konstruktivnim činiteljem koji ne samo što pejsažu određuje "jezik i vidljivost" već ga je utvrdio kao mjeru čovjeka i vremena. Zanimljivo je stoga vidjeti kako se različiti oblici umjetničke refleksije zavičajnog mu krajolika otkrivaju kao mjesto identifikacije svijesti i stvarnosti, trajnog i prolaznog. Izvorno Ibukićevo okruženje javlja se kao stimulans doživljene rekonstrukcije najdubljih istina o prirodi, životu i njemu samome...
   Slikar je svjestan da samo individualni pogled postaje konstituitivnim faktorom koji ne samo što pejsažu određuje "jezik i vidljivost" već da ga utvrđuje kao mjeru čovjeka i vremena. Rukovođen Goetheovom mišlju koji je rekao da "kada opisujemo neki naslikani pejsaž, lako zaboravljamo da ono što je to opisano nije priroda", Ibukić stvara slike koje nisu napravljene prema organskim ili fizičkim uvjetima kao što je, primjerice, napravljen svaki element u živom organizmu nekog krajolika. Ono što struktura i organizira, ono što vidimo u slici - boje i forme - ono što mu daje posebno mjesto na unutrašnjosti pikturalne površine, nije ništa drugo već Ibukićeva akcija, slikareva duša. On odlučuje o grupiranju boja i oblika na slici - i to u mjeri u kojoj razumije povezanost svijeta koga je vidio. Odbijajući prepredeno bojanje "ružnih opipljivih realnosti", Ibukić si dozvoljava svaku slobodu prema prirodi. Shvaćajući identičnost on radi promišljene stilizacije, i to uglavnom traži samo glavne i značajne linije. Dakle, za ono što neuki na nekom umjetničkom djelu smatraju da je priroda, to za Ibukića nije priroda (vanjski dio), već on sam (njegova unutrašnjost). Iz tih razloga Ibukić sa svojom Unutrašnjošću uranja u unske virove i bilježi njezine psihograme. Kada uroni u Unu ili lebdi nad njom i vidi je kroz svjetlost ona mu se pojavi kao žuta koju smiri plavilom ("Igra"), gušći slojevi se manifestiraju kao narančasti ("Pod vodom"), pojavljuje se crvena, sve dok se ne pojave potpuno kondenzirani tamni dijelovi ("Unski smaragdi").
   Oni koji ne pišu i ne slikaju ne znaju koliko treba odvažnosti za sučeljavanjem sa bijelom podlogom, za savladavanjem čiste plohe. Kad se Ibukić dohvati pastela, kista i ostalih pomagala, slijedeći svoj krvotok koji paralelno pulsira sa Uninim on (energično) raznosi boje kojima prekriva cijelu površinu. U unski tok ulijeva svoj krvotok. Sloj po sloj, mic po mic, pravac po pravac, gesta za gestom i iz tog unutrašnjeg kovitlaca izranjaju konfiguracije (poput) prepoznatljivih figura sedre, unskih trava, mahovine, grana i raslinja...
   No valja reći da se enigmatska struktura njegovih slika ne tiče samo razumjevanja već intuicije. Jer, kako rekosmo, slikar u slikarstvu ne postiže uprošćavanjem linija, oblika i boja, a cilj sugestije je da u izraz, odstranjivanjem svega što bi moglo umanjiti njezino djelovanje unese maksimum intenziteta. Kakve li sve akorde nudi unikatna Una prepuna sugestivne simfonije, bučni bukovi puni vodenog pikturalnog bogatstva, izmaglice i prašine, grgoljavi brzaci, preskakala i bentovi! Valjda je iz tih razloga slikar izabrao pastel, a ne akvarel da bi nam dočarao svu tu vodenu prašnjavost, vihorenje vlati vodenih trava, sedrenost sedre, paučinatost mahovine, unutrašnja ljeskanja vode, magličatost i unska isparenja. Pastel je poslušniji, podatniji, primjereniji za slikanje lelujavih vlati. Ibukić traži neprozirne pikturalne vrijednosti, što omogućava pastel, pošto njegova pomalo mukla prigušenost što treperi na podlozi koju upotrebljava, odgovara njegovom cilju iz više razloga: pastel na toj podlozi ostavlja veoma dekorativan dojam, pojačava duboki sjaj tona i svojom diskretnošću ublažuje sve što je pretjerano u traženju izraza. Tako je Ibukić dao dokaz svojeg smisla za logiku koji od njegove umjetnosti u kojoj je (uglavnom)sve povezano, stvara, povezanu veličanstvenu cjelinu. Njegove se kompozicije nalaze na relativno uskom prostoru. Slikar nas dovodi u iskušenje da ih vidimo kao dijelove, kao fragmente ogromnih slika, a skoro su uvijek spremne izletjeti iz okvira koji ih nedolično i često nepravilno uokviruju. Ponekad su Ibukićevi oblici rezultat čistog automatizma kada umjetnik vrti po bjelini podloge spajajući kontrastnim odnosima (odnosom toplo-hladno, simultanim kontrastom, komplementarnim kontrastom) sve dijelove slike u "Unske smaragde". Nije ni čudo jer se i unski smaragdi rađaju nepredvidivo, nekontrolirani i nenadano.
   Moramo biti svjesni da se Ibukićeva kontemplacija ne crpi samo u donošenju senzibilnih momenata koje trebamo razumjeti. Ako je jedina svrha impresionizma bila prikazati materijalnu spoljašnost, Ibukić se odlučio za prikazivanje Unine "unutrašnje materijalnosti", njezinih psihograma, odnosno njezinog prostim okom nevidljivog inventara čije boje ne ovise o treperenju zraka svjetla, tako da nas zna vrlo nepredviđeno uroniti u Unina smaragdna njedra i broditi bez dihaljke po njezinom dnu. Zato nema sjena i nepotrebnog nervoznog crtkanja.
   Na akrilicima Ibukić radi tako da u nekoliko odsječaka dijeli obojeno polje. Tako je cijela površina nijekanje te površine. Ista ideja vlada pri susretu dvaju boja naročito zelene i plave. ("Sedra na Uni"). Uvijek se nađe po neki prolaz, rasjeklina kao da je praznini namijenjena glavna uloga, tako da su svaki Ibukićev volumen i oblik upravo tamo gdje moraju biti. Izvanredno bogata i nijansirana skala zelenomodrih, grimiznih, venorezezelenih, zlaćanih, ljubičastih, "unazelenih" i azurnoplavih tonova pjeva na njegovim slikama punoćom koju postiže stalnim upotrebljavanjem simultanog kontrasta...("Unski smaragdi").
   Nasuprot tome, propast (Ibukićevog) koncepta uvijek vodi prema novim istraživanjima i neprestano nas vraća na kontemplaciju da bismo primili podstrek za novu, sasvim novu, interpretaciju njegovog djela. Ibukićeva slika je ogroman stvaralački proces i neće biti završena nekim određenim rezultatom, ostat će nedovršena. Tako se proces interpretacije i mijenjanja interpretacije mijenja svakim novim pogledom na sliku zato što naš pogled postaje bitan. Kada se gledatelj nađe pred takvom slikarskom strukturom života, počinje shvaćati da se život odvija na relaciji između razumjevanja i kontemplacije. Osjećajno ne označava forme već pokreće intuiciju onoga što trebamo shvatiti i onoga što se manifestira kao jedinstvo.
Kada se Ibukić uspije uzvisiti do izvjesne dubine osjećaja, pa ako mu izraz i nije sasvim oslobođen prolaznih ukrasa, on izražava ono što je najskrivenije i najtananije u našem zatvorenom srcu.
    A to je neprolazno.

         Mostar, 1.svibanj / maj 1999.                 Doc. dr. Ale M.Poljarević

E-mail: ahmet_ibukic@yahoo.com